REFLEKSIJA DANA POVODOM DANA BOŠNJAKA

Na jučerašnji i današnji dan, 27. i 28. septembra 1993. god., prije dvadeset osam godina, održan je „Bošnjački sabor“ u Sarajevu pod srpsko-crnogorskom opsadom grada i države, opsadom koja je trajala 1425 dana i nići.
Sjećanje na taj povijesni nacionalni događaj u Bošnjaka je tužno i radosno. Tužno je zbog patnje i stradanja naroda, a radosno je zbog slobode, koju je junački narod osvojio, uz ogromnu žrtvu, da glasno i jasno kaže gradu i svijetu svoje vlastito narodno ime – Bošnjak.
Ništa nije izmišljeno, već je sve, kao što se mač kuje, u ognju iskovano.
Zabrana etničkog imena „Bošnjak“ i državno-nacionalnog imena „Bosanac“ je zauvijek ukinuta.
Zauvijek je ukinuta zabrana Bošnjacima/Bosancima budu ono što su oduvijek bili – narod s vlastitim imenom i vlastitom državom s nacijom!
Dakako, to je dovoljan i razlog i povod da se datum 27. i 28. septembara proglasi „Danom Bošnjaka“.
Ali, nije dovoljno da se taj povijesni datum u Bošnjaka samo usput spominje.
Nakon svega, bošnjački narod zaslužuje mnogo više.
Zaslužuje narod da se na taj datum svake godine održava „Bošnjački sabor“ tako da kad se kaže „Prvi bošnjački sabor“ da to ima smisla jer je iza toga slijedio „drugi“, „treći“, „četvrti“…
Zaslužuje narod da vidi da se mudre glave u Bošnjaka na ovaj datum svake godine okupljaju, kao što je govorio Alija Isaković: „Kao na Sudnjem danu, s razlikom što račun polažemo sebi i onima koji će nas naslijediti… Ovdje (na Saboru) smo izjednačeni, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez bilo kakve surevnjivosti i suparničkih nakana, svedeni pod jedan i jedinstven imenitelj onim načinom kako smo se rađali i kako smo umirali“.
Zaslužuje bošnjački narod da ima svoj nadstranački „Bošnjački sabor“, koji ima kolektivnu nacionalnu glavu, koja misli i bdije nad njegovim stanjem u domovini i svijetu.
Ako ni zbog čega, a ono zbog duga prema preminulim sudionicima na „Prvom bošnjačkom saboru“, savjesnie i odgovorne glave u Bošnjaka treba da imaju hrabrosti i mudrosti da okupe Bošnjake na ovaj datum kako bi im odali počast i proučili Fatihu.
Ništa manja potreba za održavanjem bošnjačkim saborom nije danas kao što je bila i prije dvadeset osam godina.
Rekao bih da je danas čak potrebnije.
Srpski nacionalizam iznova divlja Bosnom:
negira se bosanski jezik;
izbjegava se upotreba nacionalnog imena;
Bošnjake se naziva konvertitima-izdajnicima srpske v(j)ere;
negira se genocid;
osporavaju se bosanske državne institucije;
nasilno se provodi svetosavski prozelitizam u školama.
Naučili smo da su to simptomi namjere genocida.
Naknadna najezda srpskog nacionalizma u Bosni, kojoj danas svjedočimo, neće prestati sâma od sebe.
Ova najezda mora imati jasan i glasan odgovor Bošnjaka/Bosanaca upravo kroz “Bošnjački sabor”, kao osmišljanje institucije za zaštitu nacionalnog imena, časti i slobode bošnjačkog/bosanskog naroda, slobode koja je osvojena u krvi najboljih bosanskih sinova-šehida.
No, važnije od svega je jasan i snažan bošnjački odgovor na pokušaj državnog udara s ciljem uništenja bosanske države.
Jer uništenje bosanske države znači nestanak bošnjačkog/bosanskog naroda. To svakom Bošnjaku/Boisancu mora biti kristalno jasno.
To, naravno, nije moguće, ali jest opasno ako Bošnjaci to ne shvate ozbiljno i ako se na vrijeme snažno ne organiziraju kako bi u korijenu osujetili te pokušaje.
Pošto su političke stranke u Bošnjaka/Bosanaca postale usko interesne grupe, nijedna stranka nije u stanju sâma iznijeti teret trenutnih izazova za bosansku naciju i državu.
Prema tome, neodgodivo je potrebno godišnje održavanje „Bošnjačkog sabora“, gdje Bošnjaci/Bosanci, kao nacija, mogu reći da pripadaju istom nacionalnom i državnom cilju.
Vrijeme je da se Bošnjaci/Bosanci nauče raditi kroz svoje različite političke stranke na istom putu do zajedničkog cilja, a to je nezavisna i suverena bosanska država na principu građanskog uređenja, gdje važi pravilo „jedan čovjek, jedan glas“ i gdje se primjenjuje vladavina prva u punom smislu te riječ.
Imajući sve to na umu i vjerujući da su Bošnjaci/Bosanci zrela nacija, posebno nakon genocida, nacija koja ima svijest o svom nacionalnom i državnom biću, osjećam mojom dužnošću da, povodom „Dana Bošnjaka“, odnosno sjećanja na održavanje „Bošnjačkog sabora“ u Sarajevu pod opsadom 1993. god., iznesem nekoliko prijedloga:
1) Predlažem da se ustanovi stalni odbor „Bošnjačkog sabora“ od 12 članova, koji bi vodio računa o stanju bosanske nacije i države u domovini i svijetu te pripremao održavanje „Bošnjačkog sabora“ u Sarajevu svake godine na dan 27. i 28. septembra.
2) Neka čelnik stalnog odbora „Bošnjačkog sabora“ bude najstariji od 12 članova odbora.
3) Predlažem da se „Bošnjački sabor“ institucionizira na način da ima svoju adresu i sjedište, da ima svoj Divan, gdje bi Bošnjaci/Bosanci iz svih stranaka mogli slobodno dolaziti i međusobno razmjenjivati mišljenja o stanju bosanske nacije i države.
4) Predlažem da se svake godine na „Bošnjačkom saboru“ na dan 27. i 28. septembra objavi „Bijela knjiga“ („White Paper“) o stanju bosanske nacije i države sa jasnim putokazom svim političkim strankama u Bošnjaka/Bosanaca šta treba da rade za opće dobro bosanske nacije i države.
Narode moj,
Krajnje je vrijeme da naše stanje i položaj u Bosni, na Balkanu i Europi kao nacija i država shvatimo ozbiljno i odgovorno.
Nema vremena za oklijevanje i čekanje da nas neko s neba, iza brda, iz daleka i izvana brani i spasi od antibosanske najezde.
Mi smo svoji vlastiti branitelji i spasitelji uz Božju milost, koja nikad nije izostala ako smo se mi promijenili na bolje tako da budemo savjesni i odgovorni uvijek i na svakom mjestu.
Allahu Svemogući, osnaži nas u našoj namjeri da budemo jedinstveni na našem putu do zajedničkog plemenitog cilja! Amin!
Allahu Sveznajući, pouči nas da znademo pravi put koji nas vodi do uspjeha na Ovome i do spasa na Drugome svijetu! Amin!
Allahu Milostivi, omili nam zajednički rad i trud za dobrobit vjere, nacije i države! Amin!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *