POTOČARSKA DŽANAZA – ZBOROVANJE  BUDNOG SA ŽIVIM

Mustafa Cerić

Reisu-l-ulema (1993-2012)

Dženāza je bosanska riječ arapskog porijekla sa tri slovna arapska korijena džīm, nūn i zā (جَنَزَ), a znači nešto „skupiti, sabrati“, npr., džuniza al-šayʼ idhā džumiʿa („Nešto je džuniza ako je skupljeno ili sabrano“). Također, džanaza znači nešto „pokriti, zaviti“ , npr., džanaztu al-šayʼ: satartuhū („Nešto sam džanaztu, tj., nešto sam pokrio, zavio da se ne vidi“).[1] Otuda je arapska imenica „dženaza“, koju je bosanski jezik usvojio kao svoj vlastiti pojam za skup ili zbor ljudi za ispraćaj mejjita, umrle osobe, koja je zavijena u bijeli ćefin i pokrivena zelenom čohom. Stoga, potočarska dženaza je susret budnoga sa živim, jer srebrenički šehidi nisu umrli, oni su živi. Zato mi koji nismo umrli, već smo živi, moramo biti budni da bismo shvatili da srebrenički šehidi  nisu umrli, već su živi samo što to mi ne osjećamo. U istinu, kolektivna potočarska dženaza je zborovanje budnog sa živim.

Prvi put otkako je glavna i odgovorna urednica islamskih informativnih novina „Preporod“, Senada Tahirović me nazvala da me zamoli da napišem za ovaj broj moja sjećanja na prve kolektivne dženaze srebreničkim šehidima a u povodu ovogodišnje (1442/2021) osamnaeste kolektivne dženaze 11. jula u Potočarima. Bio sam hem iznenađen hem počastvovan njezinim pozivom. Na prvi mah pomislio sam da će to biti lahko uraditi. Ali, što su se više budila moja sjećanja na prve kolektivne dženaze srebreničkim šehidima u martu, julu i septembru 2003. god., sve više me obuzimala trema od straha da li ću umjeti, da li ću se uspjeti sjetiti i prenijeti ono najbitnije. Mnogo je općih dojmova i dramatičnih detalja, koji se miješaju dok se prisjećam naše borbe, prije svega borbe srebreničkih žena/majki, da im se omogući da pronađu kosti svojih najmilijih kako bi im se klanjala dženaza i kako bi ih se dostojanstveno ukopalo  u Potočarima.

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni ili Dejtonski sporazum službeno je potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. decembra 1995. god. Francuska je čuvar originala Dejtonskog sporazuma.[2] Za razliku od svog prethodnika Egipćanina Butrosa Butrosa Ghalija, koji se nije proslavio svojom izjavom prilikom posjete Sarajevu krajem 1992. god. kad je rekao da “na svijetu ima puno gorih mjesta, gorih kriza i patnji, nego što je vidio u Sarajevu”[3], generalni sekretar UN-a Kofi Anan, koji je preuzeo tu dužnost 1996. god., bio je jasan: “Greškom, pogrešnom procjenom i nemogućnošću da se prepozna obim zla s kojim su suočene, Ujedinjene nacije nisu učinile svoj dio posla kako bi pomogle da se spasi narod Srebrenice”.

Za šefa misije UN-a u Bosni, Anan je imenovao američkog diplomatu Jacques Kleina 1999. – 2002. god. To se poklopilo sa mandatom Visokog predstavnika za Bosnu Austrijanaca Wolfganga Petritscha. Upravo, zahvaljujući ovoj dvojici izaslanika međunarodne zajednice, ovaj period bio je presudan oko definiranja statusa srebreničkih šehida nakon srpskog genocida. Srebreničke žene/majke traži su da im se osigura pravo da svoje najmilije kopaju u Potočarima te da im se oslobodi fabrika akumulatora u Potočarima, mjesto strašnog srpskog zločina genocida, koju je srpska vlast navodno bila privatizirala. Klein je predlagao da se srebrenički šehidi kopaju bilo gdje osim u Potočarima, dok se Petritsch kukavički povlačio pred pritiskom srpske politike, koja je odbijala da fabriku akumulatora stavi na raspolaganje preživjelim žrtvama genocida. Štoviše, Klein je nastojao da nâs u Islamskoj zajednici uvjeri da odustanemo od prepoznatljivih muslimanskih nišana, već da umjesto toga uradimo neprepoznatljive ploče s imenom i prezimenom žrtava.[4] Zbog predrasuda o muslimanima s kojima su dolazili u Bosnu, neki međunarodni predstavnici imali su strašan strah od pomisli na muslimansku dženazu. Naime, oni su zamišljali slike muslimanskih dženaza, koje su gledali u Palestini, gdje  dženaze ličeviše na masovni protest nego na pobožni ispraćaj umrlih ili poginulih. Uzalud sam ih uvjeravao da to nije slučaj u Bosni.

Pošto srebreničke žene/majke nisu mogle doći do kostiju svojih najmilijih, koje su bile razbacane po okolnim šumama te u primarnim i sekundarnim grobnicama, koje još uvijek nije bilo moguće otvarati zbog odbijanja srpske politike da surađuje i pasivnog odnosa međunarodne zajednice, prihvatili smo da se organizira  klanjanje dženaze srebreničkim šehidima u odsutnosti (ṣalāt džanāzat al-ghāʼib).[5]  Naime, prvu fetva koju sam izdao u svojstvu reisu-l-uleme bila je fetva od 20. zu-l-qaʿdah, 1414/12. maja, 1993. god. o klanjanju dženaza-namaza u odsutnosti za sve bosanske šehidenakon džume-namaza u svim džamijama u domovini i bošnjačkoj dijaspori. Temeljem te fetve, prvu dženazu srebreničkim šehidma klanjali smo 18. jula, 1998. god. u mjestu Ravne – Starić kod Kladnja. Uz prisustvo više hiljada Srebreničana,  dženazi je prisustvovao i predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.[6]

Ohrabreni činom klanjanja dženaze u odsutnosti, neki domaći i strani čimbenici su nagovarali žrtve genocida da zbog sigurnosti odustanu od ukopa njihovih najmiliji u Potočarima, već da prihvate ukop kod Kladnja. Uz podršku srebreničkih žena/majki, tadašnji muftija tuzlanski Husejn ef. Kavazović je pitao domaće i strane zagovornike tog prijedloga: „A možete li vi osigurati mir srebreničkim šehidima  kod Kladnja“? Pošto nisu znali odgovor na to pitanjem, onda im je muftija rekao da je ukop moguć samo u Potočarima.  Tako je i bilo.  Jedanaestog jula 2000. god. u Potočarima je klanjana dženaza-namaza u odsutnosti srebreničkim šehidima. Dženazi su prisustvovali najviši bošnjački politički predstavnici na čelu s predsjednikom Alijom Izetbegovićem. U safovima su simbolički stajali i najviši predstavnici međunarodne zajednice na čelu s visokim predstavnikom Wolfgangom Petritschem, članovi diplomatskog kora i mnogi drugi koji su željeli na taj način odati počast bošnjačkim/bosanskim žrtvama srpskog genocida.

Simbolično, ali odlučno srebreničke žene/majke su činom klanjanja dženaze u odsutnosti u Potočarima 11. jula 2000.  jasno stavile do znanja da nema pogađanja ni oko mezarja za srebreničke šehide ni oko datuma kolektivne dženaze. Mjesto mezarja su Potočari, a datum kolektivne dženaze je 11. juli. Ostalo je još da se izbore za fabriku akumulatora. Oko tog pitanja Petritschse kolebao. Nije imao kuraži da aktom Visokog predstavnika oslobodi fabriku akumulatora od srpske uzurpacije. Niti je imao kuraži da obilježi Potočare kao mezarje za srebreničke šehide, žrtve srpskog genocida. Bosanska državna vlast nije ni znala a ni mogla ništa pomoći da se to pitanje riješi. Sve oko mjesta za mezarje i borbe oko iseljavanja srpske uzurpacije fabrike akumulatora bilo je na plećima srebreničkih žena/majki i nas u IZ-i. Zbog toga sam tražio susret sa Wolfgangom Petritschem u uredu OHR-a. No, dobio sam odbijenicu bez obrazloženja. Na ovu odbijenicu napisao sam kratko pismo Petritschu, gdje sam mu naglasio da je ovo moja zemlja, gdje sam ja domaćin, koji prima ili odbija goste, a ne on. U roku od pola sata Petritsch se najavljuje da dođe kod mene u moj kabinet. Prihvatio sam ponudi i primio ga na razgovor, koji je bio jako mučan, ali vrlo plodan. Tražio sam od  Petritscha da osigura da se u Potočarima nesmetano klanja dženaza srebreničkim šehidima. Osjetivši da moj zahtjev ne pada na Petritscheve uši, povisio sam glas i rekao da je OHR saučesnik u nastavku genocida nad mojim narodom zato što smo muslimani. Ove riječi su ga jako uznemirile. Upitao me je: „Šta treba da uradimo“? „Treba da osnujemo Srebreničku fondaciju, koja će se brinuti o srebreničkim šehidima. Neka osnivači budu OHR, Američka ambasada i mi, Islamska zajednica“. U kratkom roku Petritsch pokrenuo osnivanje Srebreničke fondacije.

U međuvremenu je otpočela identifikacija kostiju srebreničkih šehida i priprema za prvu kolektivnu dženazu. Prva organizirana kolektivna dženaza klanjana je u martu 2003. god. u Potočarima za 600 srebreničkih šehida.[7]  Druga dženaza je klanjana 11. jula za 282 šehida. Petritsch nije imao kuraži da prihvati naš prijedlog o izgradnji Musalle u Potočarima. Umjesto toga Petritsch je inicirao postavljanje  bijelog kamenog stuba s natpisom 1995. Tim povodom klanjana je treća  dženaza 20. septembra u istoj godini za 107 srebreničkih šehida. Činu postavljanja bijelog stuba u Potočarima prisustvovao je bivši predsjednik Amerike Bill Clinton, koji se osjećao veoma postiđeno pred srebreničkim ženama/majkama, koje ga nisu štedile u kritici što je dopustio srpskoj vojsci da počini genocida u Srebrenici.

Petritscha je naslijedio Paddy Ashdown, koji je imao kuraži da uradi ono što ni jedan visoko predstavnik ni prije ni poslije njega nije smio ili nije htio uraditi. Zajedno s američkim ambasadorom Cliffordom Bondom, velikim prijateljem Bosne, oživio je Srebreničku fondaciju, dao je da se podigne Musalla u Potočarima sa spiskom imena srebreničkih šehida, aktom Visokog predstavnika osujetio je srpsku uzurpaciju fabrike akumulatora, jednom riječju, učinio je sve, kao visoki predstavnik, da Memorijalni centa Potočari izgleda tako kako danas izgleda te da kolektivna dženaza 11. jula bude u centru svjetske medijske i političke pažnje kao što je bila povodom 25. godišnjice od srpskog genocida u Srebrenici, gdje se javilo oko 40 šefova država i vlada s porukom da je nedopustiva negacija genocida.

Srebrenička dova, koja je spontano nastala, kao i Srebrenički cvijet ostaju trajni simboli naše tuge za srebreničkim šehidima,  ali i nade da njihova žrtva nije uzaludna! Mi treba da budemo budni zato što su srebrenički šehidi živi u našem sjećanju! Amin!

Molimo Te,

Bože, da tuga bude nada,

da osveta bude pravda,

da majčina suza bude molitva

da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!

 

[1] Vidi, Khalīl ibn Aḥmad, Kitāb al-ʼAyn, bāb al-džīm, al-zā wa al-nūn.

[2] Dejtonski sporazum nikada nije službeno preveden na bosanski jezik niti je ratificiran u bosanskom-državnom parlamentu. Nikad nije objavljen u Službenom glasniku bosanske države.

[3] Ova neslavna izjava generalnog sekretara UN-a (1992-1996) Butrosa Butrosa Ghalija, zasjenila je njegovu potporu Egipćaninu Mahmudu Šerifu Bassiouniju  (umro 2017). Poznat i priznat kao otac međunarodnog prava, Bassiouni je, uveliko zahvaljujući Ghaliju, imenovan za  predsedavajućeg Komisije eksperata, utemeljene na osnovu Savjeta sigurnosti 780 (1992) za istraživanje kršenja međunarodnog humanitarnog prava u bivšoj Jugoslaviji (1993-1994) te za specijalnog istražitelja Komisije za prikupljanje i analizu činjenica (1992-1993). Bassiouni je 2007. dobio Hašku nagrada za međunarodno pravo za “istaknuti doprinos na polju međunarodnog prava”. Nije dobio nikakvo priznanje od Bosne iako se može reći da je Bassiouni jedan od najzaslužnijih ljudi što je uopće ustanovljen MKSJ, kao i što su Karadžić i Mladić osuđeni za genocid u Srebrenici. Ponosan što sam bio prijatelj s Bassiounijem. Bassiouni je bio moj džematlija u Islamskog kulturnom centru u Čikagu, gdje sam, na njegovu molbu, imamio dženazu-namaz u odsutnosti za egipatskog predsjednika Anwara Al-Sadata, koji je bio ubijen u atentatu u Kairu.

[4] Zahvaljujem se našem vrijednom enciklopedisti Muharem ef. Omerdići, koji me je podsjetio na ovaj Kleinov pokušaj. Naime, u mojoj odsutnosti Klein je obavio razgovor s naibu-reisom Hafizom Ismetom ef. Spahićem, koji ga je uputio Muharem ef. Omerdiću, kojim mu je održao lekciju o muslimanskom nišanu.

[5] Vidi: Glasnik 1994 br. 1-3, strana 197-198.

[6] Alija rahmetli nije nikad progovarao ni jednu riječ ni na jednoj dženazi srebreničkim šehidima. Jednostavno, predsjednik Alija je na dženazi srebreničkim šehidima bio nijem i zamišljen.

[7]  Ne mogu ne spomenuti i zahvaliti se JKP “Gradska groblja” Visoko na čelu sa direktorom Asmirom Hodžićem, koji se potrudio da zeleni tabuti srebreničkih šehida nikoga ne plaše, već  izazivaju duboko i iskreno poštovanje. To su mi u više navrata priznali stranci, koji su s predrasudama bili skeptični oko muslimanske dženaze.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *